LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Gospe od Anđela u Tramošnici

Gornja Tramošnica nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, desetak kilometara istočno od Modriče. U izvješću iz 1650. godine (o pohodu Bosni između 1645. i 1650. godine) poslanom Svetom zboru za promidžbu vjere u Rim, biskup fra Marijan Maravić navodi da je u župi Tramošnici (Tremoscnizza), koja je pripadala samostanu Modriča, 30. lipnja 1648. krizmao 512 viernika, a 24. srpnja 1649. 323 vjernika. Biskup fra Pavle Dragičević u svome izvješću navodi da je župi Bijela, godine 1742., pored ostalih pripadalo i mjesto Tramošnica s 10 katoličkih kuća i 63 katolika, a od toga je bila 41 odrasla osoba (koje se pričešćuju) i 22 djece (nepričešćenih). U izvješću biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine, o stanju župa i duša Apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj, navode se sljedeći podaci o župi Tramošnica: Tramošnica je kao župa postojala i u 17. st., a opsluživali su je franjevci iz modričkog samostana. Nakon velikog egzodusa katolika iz Bosne u doba Bečkoga rata, župa je nestala, a ponovo se osniva 1784. godine.

Drvena kapela izgrađena je 1840. godine. Na mjestu kapele u razdoblju od 1868. do 1870. podignuta je crkva, kojoj je 1874. dograđen zvonik. Nova crkva sagrađena je 1888. godine u neogotičkom stilu, a najnovija crkva s tornjem građena je od 1974. do 1979. godine. U tornju su se nalazila tri zvona: dva su nabavljena 1981. godine, a jedno je postojalo ranije. Godine 1816. sagrađena je župna kuća. Na temeljima te kuće podignuta je nova, veća, 1836. godine. Nova kamena župna kuća podignuta je 1893. godine. Najnovija župna kuća građena je u drugoj polovini osamdesetih godina. Sestre franjevke u župi su podigle samostan, kojega je gradnja započela 1988. godine.

S tramošničkom župom bila je povezana Đakovačka biskupija. Za prvu crkvu-kapelu đakovački biskup Ivan Matizović dao je sliku Gospe od Anđela (Porcijunkule). Čak su i stari oltari đakovačke katedrale darovani ovoj župi. Gospa od Anđela tako se slavila, da je ova župa bila jedno od poznatijih svetišta u Posavini. Tijekom rata 1992.-1995. srpske su snage okupirale župu i protjerale sve Hrvate katolike. Nakon toga srušili su župnu crkvu i sve druge crkvene objekte. Župi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici danas pripadaju sljedeća naselja (lokalni nazivi): Gornja Tramošnica (Kovačići, Puškarići, Tuzlani), Brdo, Liporašće i Okruglić (dio).

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Gospe Olovske

Svetište Gospe Olovske je marijansko svetište u gradiću Olovu, smještenom 50 km sjeveroistočno od Sarajeva. Prvotni franjevački samostan s crkvom osnovan je u 14. st. i on spada u red najstarijih samostana u Bosni. Prigodom osmanskoga osvojenja Bosne godine 1463., samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Od sredine 17. st. katolici u pojačanoj mjeri iseljavaju u prekosavske krajeve. Samostan je zapao u velike dugove zbog raznih nameta i globa, tako da je oko 1670. bio privremeno napušten. Franjevci su za kratko prevladali krizu, ali se u vrijeme Bečkoga rata (1683-99) stanje veoma pogoršalo. Zbog iseljavanja i islamizacije gotovo je nestalo katoličkoga pučanstva u Olovu i okolici. Godine 1687. svi su franjevci, osim gvardijana, napustili samostan, a 1700. definitivno su se preselili u Ilok. U noći 1. na 2. kolovoza 1704. godine samostan i crkva su zapaljeni.

Nakon velikog hodočašća od oko 5000 vjernika godine 1866., sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. srušila. Godine 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. U prvoj fazi 1930-32. godine crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936., kada je pokrivena. Godine 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom. U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. st. s natpisom S. Maria Plumbensis , koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u Olovo. Drugu je sliku godine 1954. izradio Gabrijel Jurkić prema opisu negdašnje Olovske Gospe, koja je nestala. Nedaleko od Olova u Bakićima nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve.

Povijesno gledajući, olovsko svetište Majke Božje spadalo je među najveća hodočasnička mjesta na Balkanskom poluotoku. Prema jednom zapisu iz 1679. godine, Gospi u Olovo hodočastili su katolici, osim iz Bosne, također i iz Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske. I u današnje vrijeme olovsko je svetište privlačno hodočasničko mjesto. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, a i u drugim prilikama. U svetištu se nedjeljom drži jedna misa, a druga u selu Oćevija.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Gospa od Otoka

Crkva Blažene Djevice Marije u Solinu ili kako ju je narod zvao Gospa u Bristima, na mjestu današnje župne crkva Gospe od Otoka, je jedna od dvije (druga je Crkva sv. Stjepana od Otoka) starohrvatske crkve koje je dala podići hrvatska kraljica Jelena Slavna u Solinu 976. godine. Temelji crkve su obilježeni sa sjeverne strane današnje crkve. Neki znanstvenici vjeruju kako je Gospin otok u Solinu, opkoljen rukavcima rijeke Jadro, bio prvo naselje Hrvata u ovom kraju. Pri iskapanju ispod oltara župne crkve pronađen je i dosta širok rimski zid što govori u prilog da je to mjesto i prije bilo naseljeno.

Na Gospinom otoku je hrvatska kraljica Jelena Slavna u 10. st. dala podići dvije crkve, Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana. Njih spominje više srednjovjekovnih dokumenata, između ostalog i splitski kroničar, Toma Arhiđakon. Kako su se prema srednjovjekovnim običajima kraljevi pokapali u onoj crkvi u kojoj se krune, crkva Gospe od Otoka je vjerojatno bila krunidbenom crkvom, dok kralj Zvonimir nije, nedaleko od nje, izgradio Krunidbenu crkvu sv. Petra i Mojsija. Prema narodnoj predaji u Solinu je bilo sahranjeno sedam hrvatskih kraljeva. Svojevrsna potvrda ove teze je bilo otkriće starih temelja pri radovima za izgradnju temelja zvonika današnje župne crkve Gospe od Otoka 1898. god. Don Frane Bulić je nastavio iskapanja i otkrio temelje cijele crkve u čijem je predvorju 28. kolovoza pronašao nadgrobnu ploču kraljice Jelene u komadima.

Stara crkva Gospe od Otoka je bila trobrodna bazilika, približno velika kao i današnja župna crkva. Poput ostalih starohrvatskih crkava bila je izgrađena od kamena lomljenca, vjerojatno od starijih od materijala sa starijih građevina, obilno povezanih žbukom. Kako je oko crkve bilo dosta brijestova, narod ju je prozvao Gospa u Bristima, a vrelo koje se nalazi zapadno od crkve Gospin bunarić. Prema predaji, voda ovog izvora se ne bi nikada zamutila, ni za najvećih kiša.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Uznesenja Blažene Djevice Marije Komušina – Kondžilo

Još u 18. stoljeću fra Filip Čović, tajnik apostolskog vikara fra Marka Dobretića zapisao je sljedeće rečenice o župi Uznesenja BDM u Komušini: “Dana 7. rujna 1779. uoči svetkovine Rođenja Blažene Djevice Marije pošto se sabrala sa svih strana velika množina naroda, tim više što se ovdje čuva i pobožno štuje stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene, Presvijetli Gospodin je slavio zadnju Sv. Misu na oltaru podignutom pod vedrim nebom na brežuljku kraj župske kuće gdje je bila postavljena ista sveta slika Majke Božje”.

Danas je župa Komušina marijansko svetište Vrhbosanske nadbiskupije. Za vrijeme posljednjeg rata Komušina i Komušanci doživjeli su etničko čišćenje. I Gospina slika se nalazila u izbjeglištvu. Tadašnji župnik u svibnju 1992. iznio je sliku preko Novog Šehera do Splita gdje je čuvana u sefu splitsko-makarske nadbiskupije. Koncem svibnja 1993. prevezena je avionom u Zagreb za dan mladih u Mariji Bistricu. Nakon toga nalazi se u zagrebačkoj Župi sv. Petra preko tri godine. U kolovozu 1996. slika je vraćena u žepački kraj. Usput se zaustavila na Kupresu gdje je slavljena sveta misa s pukom. Svesrdno su je dočekali, pozdravili i ispratili vjernici viteškoga kraja. Oko osam mjeseci nalazi se u crkvi sv. Ante u Žepču. Najuzvišenije mjesto bilo joj je iznad oltara na misi koju je slavio Papa Ivan Pavao II. na koševskom stadionu u Sarajevu, u travnju 1997. Nakon toga do povratka u Komušinu u kolovozu 1999. godine, nalazila se u župi Bistrici kod Žepča. Izvorni refren himne Gospi Komušanskoj glasio je: “Zdravo budi, Gospo Komušinska, pradjedova nado prognanička: Pogled svoj na vjerni narod svrati; dragi lik tvoj nek nas posvud prati!”

Najvažniji događaji uz hodočašće Gospi vezani su uz proslavu patrona župe Velike Gospe, zatim hodočašće za Dan mladih na posljednju subotu u svibnju i hodočašće na posljednju subotu u listopadu. Proslava se Velike Gospe pamti po jedinstvenoj procesiji nepreglednog mnoštva od župne crkve do zavjetnog brda Kondžila.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Gospa Ilačka

Na samom istoku Lijepe Naše, na granici Slavonije i Srijema, uz prugu Vinkovci – Šid, malo je selo Ilača, srijemski Lurd. Drevno je to hodočasničko mjesto u Đakovačkoj biskupiji. Kroz stoljeća su brojni vjernici hodočastili Gospi Ilačkoj, a glavno hodočašće je za blagdan Velike Gospe. Godine 1865. vodeći blago na pašu kolskim putem što je iz Ilače vodio u Nijemce, seljak Petar Lazin opazio je po sredini puta vodu kako teče, iako kiša nije padala. Raskopavši malo sa štapom po mjestu gdje je bilo najviše vode, provro je debeli mlaz vode. Od tada izvor nije presušio.

Iste je večeri, u prvom snu, mladić Đuka Ambrušević vidio Blaženu Djevicu Mariju, s djetetom u ruci, bijelom krunom na glavi i odjevenoj u bijelo i plavo ruho. Rekla mu je kako je novi izvor njezin te da neka ga ogradi, da se na njemu ne bi napajalo blago. Od straha se probudivši, Đuka je kraj kreveta vidio isti onaj Lik iz sna, koji je uskoro nestao. Čvrsto uvjeren u svoj san, ogradio je Gospin izvor, Ilačku vodicu, za koju se uskoro pročulo da su bolesnici, koji su u njoj prali oči i rane, ozdravljali te su počela i prva hodočašća.

Na Malu Gospu iste godine Gospa se nekoliko puta ukazala na izvoru. Ilačka vodica svojim se svojstvima ne ne razlikuje se od obične vode stoga se sva ozdravljenja pripisuju Gospinu zagovoru. Godinu dana nakon ukazanja, 1866., izgrađena je manja kapelica, ali je već sljedeće godine započeto s gradnjom veće crkve, koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Od tada je Ilača mjesto hodočašća i ujedinjenja u vjeri tisuća Hrvata, Rusina, Nijemaca i Mađara koji žive na tom području. Nažalost, niti ovaj simbol hrvatske vjere i štovanja Blažene Djevice Marije nije bio pošteđen ratnih razaranja,. 24. rujna 1991. g. crkva Gospe Ilačke srušena je tenkovima. Nakon teških godina prognanstva osvanuo je dan povratka, župski život se normalizirao, a hodočašća su opet oživjela.

Oj Ilačo, ni po čemu znana,
Od Boga si višnjeg odabrana!
Ilačka je Djeva
Dika cijelog Srijema.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavilića u Šibeniku

Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavilića u Šibeniku jedno je od najpopularnijih svetišta na dalmatinskoj obali. Samostan i crkva u sklopu svetišta posvećeni su svetom Frani. Crkva sv. Frane podignuta je u drugoj polovici 14. stoljeća na krajnjem jugoistočnom dijelu povijesne gradske jezgre. Crkva predstavlja prostranu jednobrodnu gotičku građevinu bez arhitektonskih dekorativnih elemenata. U 15. stoljeću na sjevernoj strani dograđena je kapela sv. Križa i preuređen je prezbiterij sa svetištem. Na pročelju crkve je glavni ulaz s kamenim okvirom gotičkog oblika, a u luneti se vide ostatci fresco slikarije iz 14. stoljeća.

Papa Ivan XXII. u Avignonu 20. prosinca 1321. dopušta šibenskoj maloj braći da prime od građana i vlasti zemljište za izgradnju novog samostana i crkve. Tih godina u gradu je podignut skroman samostan i crkvica sv. Mihaela arhanđela, koja je potkraj 14. stoljeća (1384. ili čak i nešto ranije, 1361. godine) zamijenjena novom crkvom, ovaj put posvećenom sv. Franji Asiškom.

U sklopu arhitektonskog kompleksa šibenskih franjevaca-konventualaca s južne strane crkve nalazi se samostan koji datira iz 14. stoljeća budući da su se stoljećima skupljale kulturno-povijesne umjetničke vrijednosti samostan danas predstavlja mjesto na kojemu je pohranjen velik dio spomeničke baštine grada. Samostanska knjižnica ističe se zbirkom od 140 inkunabula te zbirkom rukopisnih kodeksa. Tu se nalazi i “Šibenska molitva”, jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i književnih spomenika, napisan latinicom oko 1375. godine.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Gospe Voćinske

Mjesto Voćin podno sjeverne strane Papuka nalazi se u zemljopisnom središtu Požeške biskupije (osnovana 1997. godine) između rijeke Save i Drave te je sa svojim svetištem Majke Božje postalo i njezino duhovno središte.

Nakon oslobođenja Slavonije od Osmanlija Voćin je u 18. stoljeću privlačio mnoge Marijine štovatelje. Od 1886. godine pa nadalje iz Požege je 20. kolovoza polazila voćinska procesija pješaka s hodočasnicima iz Požeške doline i Posavine. U duhu druge polovice 19. stoljeća u Voćinu se gajila pobožnost prema Gospi Lurdskoj, čije se štovanje nastavilo i nakon II. svjetskog rata. Gospin kip zajedno s crkvom nestao je u ruševini 1991. godine. No, Providnost je htjela da je voćinski župnik Josip Martinac 1940. godine staru sliku voćinske Gospe, Majke od utočišta iz 18. stoljeća pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu. Ona je 21. kolovoza 1999. u procesiji pješaka iz Požege svečano vraćena u Voćin.

Crkva Majke Božje u Voćinu, veoma vrijedan primjer gotike u Sjevernoj Hrvatskoj, sagrađena je u 15. stoljeću. Za vrijeme osmanlijske vladavine u Slavoniji tijekom 16. i 17. stoljeća bila je oštećena, ali je obnavljaju franjevci koncem 17. stoljeća i sa svojim milosnim Gospinim kipom postala je hodočasničkom crkvom u koju su dolazili vjernici iz cijele Slavonije. U noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpske vojne postrojbe razorile su voćinsku crkvu do temelja. Nakon dugih priprema i gotovo deset godina gradnje, 14. kolovoza 2011. blagoslovljena je i župljanima predana novosagrađena crkva.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu

Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu je najznačajnije marijansko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, ali i u cijeloj Slavoniji. Smješteno je oko 25 kilometara istočno od Osijeka. 1687., nakon više od 160 godina osmanske okupacije ovog područja i protjerivanja Turaka, isusovci započinju duhovnu obnovu oslobođenih područja. Tako su u baranjskom selu Lugu, kojeg su htjeli učiniti svetišem, podigli crkvu u čast Blaženoj Djevici Mariji. 1704. je godina datiranja svetišta. Isusovci su tada prenijeli Gospin kip u Aljmaš i tako ga spasili od kalvinista. Već tada svetište su počeli pohoditi hodočasnici, koji su posjećivali tada jednostavnu crkvu, građenu od šiblja, omazanu blatom i pokrivenu trskom.

1807. Aljmaš je, prvi put nakon 1332., proglašen župom. 1846. veliki požar progutao je crkvu s Gospinim kipom i aljmaške kuće. Spašena je samo kopija kipa, koja je prenesena kod izvora vode, u udolini udaljenoj oko kilometar od samog svetišta. Tamo je podignuta kapelica, oko koje su se nalazila stabla lipe, pa je mjesto nazvano „Gospa pod lipom“. 1991., tijekom Domovinskog rata, pobunjeni Srbi i srpska paravojska, uz pomoć JNA, okupirali su ovaj kraj. Nesrpsko stanovništvo su protjerali, imanja opljačkali, a crkvu su opljačkali, obeščastili i srušili. 1. kolovoza stanovništvo je zadnjim brodovima pobjeglo u Osijek. 1992., pod neobičnim okolnostima, u ruševinama crkve pronađen je oštećen Gospin kip koji je odmah prenesen u Osijek. 1999. počele pripreme za gradnju nove crkve, čija je izgradnja počela 2001. i koju su financirali Ministarstvo obnove i graditeljstva, Osječko-baranjska županija, tadašnja Đakovačka i Srijemska biskupija te svetište Gospe Aljmaške.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Gospe od Pojišana

Crkva Gospe od Pojišana je poznato marijansko svetište i zavjetna crkva u Splitu, a prvi put se spominje na kamenom natpisu iz 10. stoljeća. Smještena je na brežuljku iznad uvale Bačvice na predjelu Pojišan, istočno od gradskog središta. Glavno je slavlje na Veliku Gospu 15. kolovoza, kad se ikona Marije Hraniteljice u srebrnom prijestolju ujutro donosi u katedralu da bi se navečer svečano, na ramenima pučana i mornara, u pratnji nadbiskupa, kanonika, svećenstva i desetaka tisuća vjernika, ulicama grada vratila u svetište na Pojišanu.

Svetište na Pojišanu datira iz 10. stoljeća, a zavjetna crkva spominje se još 1260. godine Crkva je, kroz stoljeća, nekoliko puta proširivana. Godine 1607. splitski knez i kapetan Martin Bondumerio u potpunosti je obnovio crkvu u čast Blažene Djevice Marije. Međutim, kako se prostor kasnije pokazao neadekvatnim, proširena je 1761.-1772. godine i u nju je smješten najveći barokni oltar u gradu (1794.). Dana 6. ožujka 1909. svetište je povjereno na čuvanje franjevcima kapucinima, koji su uz njega 1911. podignuli samostan.

Čudotvorna slika Gospe od Pojišana je u davnim vremenima često donošena u grad kako bi ga štitila od raznih nedaća i opasnosti (ratovi, epidemije, suša, glad). Tako je zabilježeno da je pred njom skinuta zastava Mletačke Republike kada ju je Napoleon ukinuo 1797. godine. Pred njom je 1715. godine proslavljen prestanak turske okupacije Sinja, a tijekom vremena i većina jubileja i događaja.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu

Crkva Majke Božje Jeruzalemske je barokna crkva na Trškom Vrhu kod Krapine. Crkva je započeta 1750. godine, a dovršena i posvećena 1761. godine. Poticaj za gradnju bilo je donošenje Marijina kipa iz Jeruzalema 1669. godine. Crkva je nakon izgradnje, koju su financirali vlastitim prinosima mještani Krapine, postala hodočasničko tj. proštenjarsko mjesto. Crkva se svojim tlocrtom, oblikovanjem i ambijentalnom slikovitošću ističe kao jedno od najkvalitetnijih ostvarenja barokne arhitekture u Hrvatskoj.

Unutrašnjost crkve je 1772. oslikao Anton Lerchinger. Dekorativni oslik s figuralnim prikazima ispunjava sve zidne površine. Središnji prizor na svodu i lukovima broda prikazuje Uzašašće Marijino s puno anđela, oko kojega su prizori iz Starog zavjeta. U lunetama su prizori iz života Bogorodice, a u uglovima četiri evanđelista. Na svođenom trijumfalnom luku je Škapularska Marija sa sv. Dominikom i sv. Marijom Velikom. Posebno se ističe natpis koji se odnosi na Bogorodicu: Mundi Melioris Origo – početak boljega svijeta! Vješto je izvedena i kompozicija našašća čudotvornog kipića Marije s djetetom što ga je iz Jeruzalema donio Stjepan Balagović na dar bratu Nikoli.

Crkvu okružuje cinktor, svođeni trijem s pedeset kamenih stupova, koji se formira u osmerokutni oblik. Na kraćim stranama cinktora dekorativne su kule s lukovicama, u kojima su smještene manje kapele. S jedne strane cinktor ima monumentalni ulaz s bogato urešenim portalom, s druge je podignut na kat te je ondje smješten svećenički stan, dok je s treće natkriveno stubište za silazak na Kalvariju.

#LjetouDomovini