LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Šibenska katedrala

Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa. Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova.

Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Na katedrali su radili Juraj Dalmatinac, Radivoj Bogosalić, Radonja Grubačević i Nikola Marković. Jedina je katedrala u cijeloj Europi izgrađena isključivo od kamena, bez uporabe vezivne žbuke i drvenih konstruktivnih elemenata. Također je prva montažna građevina u Europi sagrađena na principu utorenih ploča (ostale na tom principu se počinju graditi tek u 19. stoljeću), kao i jedina građevina čiji volumen izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjih prostora.

Od 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci,prvenstveno zbog propuštanja vode. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolovoza 1996. do 14. ožujka 1997, a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Dubrovačka katedrala

Dubrovačka katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo (Velika Gospa). Sjedište je Dubrovačke biskupije. Nastala je na mjestu bizantske i romaničke katedrale, uništene u velikom potresu 1667. godine. Prema legendi, romanička je katedrala iz 12. stoljeća građena novcem engleskog kralja Rikarda I. Lavljeg Srca, koji je nedaleko Lokruma preživio brodolom, nakon povratka iz Trećeg križarskog rata 1192. godine. Uz znak zahvanosti, dao je 100 000 dukata, što je tada bio jako veliki novac. Bila je to prva romanička bazilika na istočnom Jadranu i utjecala je na crkvenu arhitekturu u cijeloj regiji. Bila je neobično visoka. Nakon potresa, ulogu katedrale privremeno je preuzela crkva sv. Vlaha.

Dubrovački Senat je 1671. prihvatio nacrte za gradnju nove katedrale, te je ona dovršena u baroknom stilu 1713. godine. Unutrašnjost katedrale je raskošna. Iznad glavnog oltara nalazi se slika “Uznesenje Marijino” iz 16. stoljeća, koju potpisuje slavni talijanski slikar Tizian. Jedinstveni oltar sv. Ivana Nepomuka izrađen je od ljubičastog mramora. U riznici katedrale čuvaju se mnogi zlatni i srebrni relikvijari, križevi, crkveno posuđe i slike talijanskih, flamanskih i hrvatskih slikara, među kojima je i slika “Bogorodica s djetetom” iz 16. stoljeća, nastala prema djelu slavnog talijanskog slikara Raffaela. U riznici je i relikvija glave sv. Vlaha iz 11.-12. stoljeća, u obliku krune bizantskih careva. Ukrašena je medaljonima u emajlu i dragim kamenjem. Rad je dubrovačkih zlatara.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Riječka katedrala

Katedrala sv. Vida je sagrađena kao samostanska crkva riječkih isusovaca, na mjestu srušene crkvice posvećene zaštitniku Rijeke Svetom Vidu. Gotov projekt za gradnju, koja je počela 15. lipnja 1638. godine, donijeli su isusovci, a gradnja je (uz prekide) trajala stotinu godina. Katedrala ima dodirnih točaka s venecijanskom crkvom Sta Maria della Salute.

Barokno, osmerokutno zdanje, nadsvođeno kupolom, nekada sjedište isusovačkoga reda, a danas (od 1925.) stolnica riječkoga nadbiskupa, čuva vrijedna ostvarenja. To su barokni mramorni oltari (od 1696. do 1740.), znamenita propovjedaonica (1731.), rezbarene klupe (1742.), ulazna vrata, nadgrobne ploče, oslikana prozorska stakla, izložba isusovačke baštine te najvrjedniji riječki srednjovjekovni umjetnički spomenik – drveno Raspelo. Prema predaji (1296.), ono se časti od bogohulnog nabacivanja kamenom na Kristovo tijelo, koje je tog trenutka prokrvarilo.

Izgled crkve se od 18. stoljeća nije bitno mijenjao, iako je bilo nekoliko obnova. Do crkve je 1727. godine podignut nizak zvonik, preko čijega se prvog kata komuniciralo sa zgradom Kolegija. Nakon što je srušen Kolegij, ulazni portal je ukomponiran u novu kanoničku kuću. Arhitekt Bruno Angheben je 1933. godine zaklonio istočno pročelje zvonika. Papa Ivan Pavao II. je 8. lipnja 2003. godine pred katedralom blagoslovio katedralni kaptol, svećenstvo i prisutni narod.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Splitska katedrala

Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, a u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Katedrala sv. Duje najstarija je katedrala u svijetu koja je još uvijek u uporabi, a da nije značajnije preuređivana.

U 7. stoljeću, Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. Prema predaji sačuvanoj kod splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, prvi splitski nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin (7. st.) koji je organizirao i uredio splitsku Crkvu.

Zvonik katedrale (57 m) je najizvornija dalmatinska srednjovjekovna građevina započeta u 13. stoljeću. Zvonik je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće temeljito obnovljen i ponešto izmijenjen. Danas se stepenicama moguće popeti na vrh zvonika. Katedrala je, prije svega, danas liturgijsko mjesto čiji tisućljetni kontinuitet najbolje odražava svakonedjeljna Misa i obnovljeni sjaj procesije o danu splitskog zaštitnika Svetog Dujma. Najznamenitiji dio katedrale su vrata koja je 1214. u orahovini izrezbario Splićanin Andrija Buvina, na čija dva krila se na 14 kaseta prikazuju prizori iz Evanđelja, od Gabrijelova navještenja do Kristova uskrsnuća.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Gospa od Staroga Grada u Pagu

Zborna crkva Uznesenja BDM je trobrodna bazilika s tri četvrtaste apside, od kojih su bočne, kao i sakristija, presvođene gotičkim križnorebrastim svodovima. Na bazilici se prepoznaje mješavina elemenata romanike, gotike i rane renesanse. Pročelje je jednostavno, s gotičkim portalom, renesansnom rozetom i nedovršenim svetačkim likovima u visokom reljefu, ugrađenom u dva reda. Crkvu su započeli 1443. graditi Juraj i Pavao Dimitrovi iz Zadra, a 1446. gradnju preuzeo Juraj Dalmatinac. Dovršena je 1487., a 18. 9. 1488. u nju je premješten Kaptol iz Staroga Grada.

U 18. st. crkva je restaurirana i tada su izrađene štukature na stropu. Glavni je oltar je 1807. prenesen iz Zadra i potječe iz dominikanske crkve, na njemu je slika Uznesenja BDM; u zbornoj je crkvi još sedam oltara: kameni oltar prema puku; oltar sv. Križa s čudotvornim (gotičkim) Raspelom; Presvetog Sakramenta sa svetohraništem; Gospa od Ružarija s kipom; Srca Isusova s kipom od gipsa; oltar sa sarkofagom sv. Valentina i slikom sv. Benedikta; oltar Duša čistilišta; kamena krstionica; dvije kamene škropionice; portal ukrasuje bareljef s Bogorodicom (koja pod plaštem okuplja – zaštićuje Pažane) i lijepa rozeta. Nedovršeni zvonik s četiri zvona i jednim malim, školskim. Crkva je obnavljana 1847., 1990., 1998. te i sada traje obnova kamenog pročelja.

“Gospa od Staroga grada” – nekadašnja je romaničko-gotička župna crkva iz 15. stoljeća u Starom gradu u kojem su sačuvani i dijelovi srednjovjekovnih bedema. Na baroknom bogato izrađenom glavnom oltaru crkve Uznesenja BDM, iznad svetohraništa, središnja je figura drveni kip čudotvorne Gospe od Staroga Grada; te je oltar prema puku drveni. U lađama su oltari sv. Ante – drveni sa slikom sveca i sv. Šimuna Bogoprimaoca sa slikom; sakristija i ostatci franjevačkog samostana iz 16. stoljeća; škropionica jedna ugrađena, a druga samostalna; zvonik s dva zvona.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Gospa Osječka

Među našim svetištima zanimljivom se poviješću ponosi ono u osječkoj Tvrđi. Već se tri stoljeća Gospa ovdje časti i zaziva kao Gospa Osječka – Čuvarica Grada, ali to nije njezino pr(a)vo ime! Prije toga ona se štovala pod imenom Gospa Judska, jer je u Osijek došla iz mjesta Mariagyud, odnosno hrvatski: Jud, u Mađarskoj godine 1703. Njezin je boravak u Osijeku, prema prvotnom planu, morao biti kratak – dok ne mine opasnost zbog koje je napustila Jud, ali se neočekivano produžio, a njezino se štovanje već u prvim desetljećima toliko udomaćilo te se od sredine osamnaestog stoljeća odnosno od godine 1758. časti pod današnjim imenom – Gospa Osječka. Burna je bila povijest kipa Gospe Osječke. Povjesničari umjetnosti kao godinu njegova postanka s priličnom sigurnošću uzimaju godinu 1425.

Kad je u prvoj polovici 16. stoljeća Koprivnici zaprijetila turska opasnost franjevci su morali napustiti grad. Po svetom običaju onih vremena sa sobom su ponijeli i svoju najveću dragocjenost – Marijin kip s glavnog oltara. Turska je sila pregazila ne samo Hrvatsku nego i Ugarsku. Uz druge vjerske objekte bio je razoren i sikloski franjevački samostan i poharana crkva u Mariagyudu o kojoj su pastoralnu brigu vodili franjevci iz Siklosa; netragom je iz crkve nestao i čudotvorni Gospin kip. Nakon povlačenja Turaka iz Baranje i Slavonije (poslije godine 1682) počela je na cijelom oslobođenom području materijalna i duhovna obnova. Tako je bila obnovljena i crkva u Judu, ali ona je još uvijek bila bez Gospina lika. Kip je stoga darovan i prenesen u crkvu u Judu gdje je postavljen na glavni oltar.

Kip je u Judu boravio od godine 1689. do 1703. Te je godine u Mađarskoj planula Rakoczyjeva buna u kojoj su se nemilo rušile crkve, oltari, svetački kipovi i slike. 1703. godine kip je poslan na čuvanje u franjevački samostan u Osijek. No, spletom neobičnih okolnosti te nadasve ljubavlju Marijinih pobožnika, to se čuvanje neopazice pretvorilo u trajni boravak u našem gradu. Kip se čuva u Osijeku do današnjega dana.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Kraljice Mira u Hrasnom

Župa u Hrasnom osnovana je 1761. godine, kada je bila rijetko naseljena i prostorno velika župa sa oko 700 žitelja. Tek 1854. godine dovršeni su župni stan s kapelom koji će služiti održavanju svetih Misa do izgradnje crkve. Do iste godine, župa je bila pod patronatom Gospe od svete Krunice, a od tada je pod patronatom Bezgrješnoga začeća Marijina. Crkva je sagrađena tek 1881. godine, dok je 1935. godine izgrađena nova, današnja crkva.

U dvorištu crkve 1958. sagrađena Gospina špilja u kojoj je povremeno služena sveta Misa kao i pobožnost Gospine krunice. Nastojanje da se župa pretvori u duhovno svetište biskupije uspijeva 1977. kada župa Hrasno postaje biskupijsko svetište Kraljice mira koja se slavi druge nedjelje mjeseca svibnja. Iste godine na vrhu Gradine postavljen je brončani kip Gospe Kraljice mira, rad kipara Ante Starčevića čija uzdignuta ruke simbolizira traženje blagoslova od Boga za svakoga koji joj se utječe. Blagoslovom kipa 8. svibnja 1977. i službeno je otvoreno svetište.

Na 10. obljetnicu svetišta, svetište je posjetio hrvatski kardinal Franjo Kuharić, koji je predvodio misno slavlje i proslavu, uz koncelebraciju tadašnjega nadbiskupa i metropolita vrhbosanskog Marka Jozinovića, te biskupa Pavla Žanića. Tada je kardinal Kuharić sastavio posvetnu molitvu Kraljici mira, koja se, od tada, moli svake godine pred njezinim kipom na dan proslave. Početkom Domovinskog rata 4. kolovoza 1991. u sklopu svetišta otkriven je spomenik žrtvama Drugoga svjetskoga rata župe Hrasno na kojem je uklesan epitaf “Domovino, radi tebe, radi bitka tvog, gdje nam kosti rasute su znade samo Bog”. Dana 8. prosinca 2011., na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, uz misno slavlje koje je predvodio biskup Ratko Perić te sudjelovanje 30 svećenika obilježena je 250. obljetnica župe.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Crkva hrvatskih mučenika na Udbini

Crkva hrvatskih mučenika je najveća crkva na Udbini i hrvatsko nacionalno svetište. Zamišljena je kao skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode. Idejni začetnik projekta bio je biskup mons. dr. Mile Bogović 2005. godine, a dovršena je 2010. godine. Crkva je svečano otvorena i blagoslovljena 11. rujna 2010. godine u nazočnosti oko 15 000 hodočasnika, a misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Svake druge subote u rujnu, odnosno od 2012. godine svake zadnje subote u kolovozu ovo mjesto posjeti mnoštvo vjernika, a uz središnje misno slavlje održava se i niz drugih vjerskih i kulturnih programa te veliki sajam.

Kamen temeljac buduće crkve izvađen je iz temelja krbavske katedrale. Kamen je 8. lipnja 2003. blagoslovio Sveti Otac Ivan Pavao II. na Trsatu. U temelje crkve Hrvatskih mučenika na Udbini svečano je položen 9. rujna 2005. godine. Prigodom 10. obljetnice, 29. kolovoza 2015. godine blagoslovljen je Oltarni kameni reljef “Slava hrvatskih mučenika”, rad hrvatskog akademskog kipara Kuzme Kovačića. Reljef je svojevrsni triptih, trodjelna cjelina.

Svaki od tri reljefa, koji stoji i svaki za sebe, povezani su istim sadržajem u jednu kompoziciju. Kroz sva tri reljefa u donjem dijelu proteže se zemaljska, a u gornjem nebeska stvarnost. Na srednjem dijelu reljefa, najvišem (visokom sedam i pol metara), u donjem je dijelu prikazana Krbavska bitka, na lijevom prikazano je bleiburško stradanje i križni put Hrvata na kraju Drugog svjetskog rata, a na desnom vukovarsko stradanje u Domovinskom ratu. U gornjem dijelu, s lijeve i desne strane, kroz sva tri reljefa niže se nebrojeno mnoštvo mučenika u slavi uskrsloga Krista u zajedništvu Presvetoga Trojstva, koji svojom veličinom i plastičnošću reljefa dominira čitavom kompozicijom. Ostatci crkve sv. Nikole biskupa konzervirani su i preuređene u vanjski oltar crkve Hrvatskih mučenika.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Gospe od Milosrđa u Dubrovniku

Poznato Svetište Blažene Djevice Marije, u narodu prozvano od milja Gospa od Milosrđa, sagrađeno je zajedno s malom kućom i posjedom uz nju. Prvi put se spominje 1279. godine. Dogradnjom početkom XVII. st. srednjovjekovna crkva zadobila je svoj današnji oblik. Crkva čuva veliki broj zavjetnih slika starih brodova. Crkva Gospe od Milosrđa najstarije je dubrovačko zavjetno svetište pomoraca i dubrovačkog puka. Srednjovjekovna crkva je dograđena u vrijeme nadbiskupa Tempestiva (1603.-1616.). Sakristija je građena potkraj 17. st., te je tako crkva, dobivši današnji oblik, 1692. otvorena kao svetište.

Ondašnji dubrovački biskup Josip Marčelić, ovo Svetište 1913. g. za stalno povjerava franjevcima kapucinima. Godine 1928. sagrađen je, brigom ondašnjeg gvardijana fra Vinka Desića, prvi dio današnjeg samostana, a godine 1936. sagrađen je, brigom fra Matije Korena, njegov drugi dio. Poslije drugog svjetskog rata jedan njegov dio, od strane državnih vlasti, biva nacionaliziran. Dolaskom demokratskih promjena kapucinska braća sa samostanom u cijelosti raspolažu.

#LjetouDomovini

Ljeto u Domovini: Svetište Uznesenja BDM u Tolisi

Tolisa je naselje smješteno na desnoj obali Save u blizini Orašja. Toliški samostan potječe iz druge polovice 19. stoljeća. Franjevci su, međutim, u tom dijelu Bosne nazočni već od srednjeg vijeka i tamo su imali više samostana od kojih je većina stradala od Turaka u 15. st. Tolisa se 1784. odvojila kao samostalna kapelanija od Bijele, a 1802. je proglašena župom. Toliški katolici su se, u međuvremenu, morali zbog ratnih napetosti, a po nalogu turskih vlasti, god. 1788. preseliti iz tog pograničnog mjesta na područje današnje župe Dubrave (kod sela Blaževca). Odatle su se vratili na svoja ognjišta 1792.

Sredinom 19. st. franjevci su u tom dijelu Bosne odlučili podignuti samostan. Prvo su to htjeli učiniti u Zoviku, a onda su ipak izabrali Tolisu. Uz župnu kuću, izgrađenu 1855-56, položeni su 1862. temelji novoga samostana. Godine 1869. u Tolisi je proglašena rezidencija, a samostan je službeno uspostavljen 12. siječnja 1876. Sadašnja zgrada samostana podignuta je 1923, a 1986. započeta je gradnja novog samostana, što je potrajalo nekoliko godina. Stara samostanska zgrada bit će iskorištena za knjižnicu, muzej, te kao prostor za držanje vjeronauka. Iako samostan ide u red mlađih u Bosni Srebrenoj, kulturno i umjetničko blago, koje je u njegovu posjedu, nije maleno. Nekoliko umjetničkih slika od nepoznatih majstora potječe iz 18. st., a od njih se izdvajaju: Sv. Jeronim, Stigmatizacija Sv. Franje, te dvije slike na temu Madona s Kristom, od kojih je jedna venecijanskog podrijetla.

God. 1864. započeta je u Tolisi gradnja najveće crkve u Bosni i Hercegovini (58×20 m). Građena je po uzoru na staru isusovačku crkvu u Osijeku. Osposobljena je za uporabu do 1873, ali će u cijelosti biti dovršena tek 1881. god. Po svojoj arhitekturi ona je trobrodna bazilika s dva zvonika lukovičastih završetaka, i s dva niza stupova u unutrašnjosti. Crkva je obnovljena 1911. god. prema nacrtu Josipa Vancaša. Godine 1917. crkva je iznutra stradala u požaru. Vjerojatno zbog materijalnih poteškoća obnova je uslijedila tek 1931. Crkva je još jednom temeljito obnovljena 1981-85. godine. Danas župa broji oko 12 tisuća duša.

#LjetouDomovini