Evo kako je Velika Gospa proslavljena u najvećem Gospinom svetištu Vrhbosanske nadbiskupije u Komušini i na Kondžilu, a slavlje je predvodio predsjednik Bijeća HBK i BKBiH za hrvatsku inozemnu pastvu mons. dr. Pero Sudar: http://nedjelja.ba/hr/komusina-kondzilo-biti-radostan-uz-boga-i-mariju/1227
Ljeto u Domovini: Svetište Uznesenja Blažene Djevice Marije Komušina – Kondžilo
Još u 18. stoljeću fra Filip Čović, tajnik apostolskog vikara fra Marka Dobretića zapisao je sljedeće rečenice o župi Uznesenja BDM u Komušini: “Dana 7. rujna 1779. uoči svetkovine Rođenja Blažene Djevice Marije pošto se sabrala sa svih strana velika množina naroda, tim više što se ovdje čuva i pobožno štuje stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene, Presvijetli Gospodin je slavio zadnju Sv. Misu na oltaru podignutom pod vedrim nebom na brežuljku kraj župske kuće gdje je bila postavljena ista sveta slika Majke Božje”.
Danas je župa Komušina marijansko svetište Vrhbosanske nadbiskupije. Za vrijeme posljednjeg rata Komušina i Komušanci doživjeli su etničko čišćenje. I Gospina slika se nalazila u izbjeglištvu. Tadašnji župnik u svibnju 1992. iznio je sliku preko Novog Šehera do Splita gdje je čuvana u sefu splitsko-makarske nadbiskupije. Koncem svibnja 1993. prevezena je avionom u Zagreb za dan mladih u Mariji Bistricu. Nakon toga nalazi se u zagrebačkoj Župi sv. Petra preko tri godine. U kolovozu 1996. slika je vraćena u žepački kraj. Usput se zaustavila na Kupresu gdje je slavljena sveta misa s pukom. Svesrdno su je dočekali, pozdravili i ispratili vjernici viteškoga kraja. Oko osam mjeseci nalazi se u crkvi sv. Ante u Žepču. Najuzvišenije mjesto bilo joj je iznad oltara na misi koju je slavio Papa Ivan Pavao II. na koševskom stadionu u Sarajevu, u travnju 1997. Nakon toga do povratka u Komušinu u kolovozu 1999. godine, nalazila se u župi Bistrici kod Žepča. Izvorni refren himne Gospi Komušanskoj glasio je: “Zdravo budi, Gospo Komušinska, pradjedova nado prognanička: Pogled svoj na vjerni narod svrati; dragi lik tvoj nek nas posvud prati!”
Najvažniji događaji uz hodočašće Gospi vezani su uz proslavu patrona župe Velike Gospe, zatim hodočašće za Dan mladih na posljednju subotu u svibnju i hodočašće na posljednju subotu u listopadu. Proslava se Velike Gospe pamti po jedinstvenoj procesiji nepreglednog mnoštva od župne crkve do zavjetnog brda Kondžila.
#LjetouDomovini
Kardinal Bozanić predvodio proslavu svetkovine Velike Gospe u Mariji Bistrici
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u utorak 15. kolovoza u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici euharistijsko slavlje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije u zajedništvu s rektorom svetišta preč. mr. Domagojem Matoševićem, prisutnim svećenicima i mnogobrojnim hodočasnicima.
„Ponovno smo došli k svojoj Majci da bi nam nebeskim zagovorom pomogla čitati događaje svoga života, života naših obitelji, života našega hrvatskoga naroda te zbivanja u svijetu. U Marijinu hvalospjevu, koji je naviješten u svetom Evanđelju, nalazimo onaj odgovor na koji Bog poziva svoje sinove i kćeri, svakoga od nas, a koji podupire snaga Duha Krista uskrsloga i živoga među nama“, rekao je Kardinal u uvodu homilije.
U nastavku homilije, Kardinal je, rekavši da se u ovom Bistričkom svetištu misao i sama od sebe veže uz blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, koji je svjedok vjere, svjedok svetoga pouzdanja u Boga, naveo da je zato tako lako povezati Marijin hvalospjev i svjedočanstvo našega Blaženika. Istaknuvši da sve što Bog čini ne može biti drukčije nego aktualno, suvremeno, ono što čovjeka unapređuje i otvara budućnosti u kojoj pobjeđuje dobro, Kardinal je rekao „da se u javnosti posebno od promicatelja osporavanja svetosti blaženoga Alojzija, može čuti da nije potrebno vraćati se u prošle događaje i isticati Stepinčev lik, jer – govore nam – on više nije aktualan. Treba, prema njima, sadašnjosti pristupiti na suvremeniji način. No, nema ničega što bi bilo suvremenije od Boga i od njegove prisutnosti u životima onih koji su sebe stavili u službu Božje providnosti i ljubavi.
Ta se nutarnja snaga aktualnosti osjeća i u izvanjskoj neposrednosti. Naime, činjenicu Stepinčeve aktualnosti i suvremenosti potvrđuju događaji ne samo u vrijeme njegova života na zemlji, nego tijekom svih godina nakon njegove smrti sve do danas. Zar nam to ne govori i nedavno završen rad Komisije Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve? Nije li dovoljno jak pokazatelj te aktualnosti to da dvije Crkve razgovaraju i raspravljaju o njemu na razini nositelja najodgovornijih služba?
Još i više od toga! I naša suvremena pitanja, i ona društvena, pa odgojna, kulturna, nacionalna, od onih najdubljih i temeljnih državnih do svakidašnjih, u raznim područjima života mogu dobiti odgovore u aktualnosti blaženoga Alojzija koji ostaje smjerokazom i za našu budućnost. Nije li nam sveti papa Ivan Pavao II. s ovog mjesta onog povijesnog dana, 3. listopada 1998. godine poručio:
‘Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi’ (Homilija u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.). Ove riječi svetoga Pape treba dobro zapamtiti.“
Navevši da u našoj javnosti ima puno pristupa koji kardinala Stepinca gledaju s političkoga motrišta, Kardinal je istaknuo taj je pristup uvelike nedostatan i u konačnici pogrješan, jer se njegovo djelovanje i uloga ne mogu razumjeti bez ukorijenjenosti u Boga: „On nije svodiv na političko značenje, nego se i političke posljedice njegove službe mogu rasvijetliti samo polazeći od njegove službe pastira, od njegove povezanosti s Bogom i od njegove potpune predanosti Crkvi. Blaženi Alojzije bio je nadbiskup, a ne politički vođa.“
„Marijin hvalospjev započinje usklikom: Veliča duša moja Gospodina! Njezin je duh u Bogu, Spasitelju. Njezin je pogled pročišćen Božjom ljubavlju, a ne oblikovan ljudskim kriterijima i obzirima. Tko usvaja taj Marijin pogled, otkriva da Bog voli čovjeka i poziva ga na življenje dara kao Božjeg stvorenja, stvorena na sliku Božju. Tu se, dragi vjernici, vidi ključ svega što slijedi u zauzimanju blaženoga Alojzija za čovjeka bilo kojega podrijetla, vjere i nacije, u borbi protiv nepravde, u nastojanju da hrvatski narod ne prihvaća nikakva idolopoklonstva, ponude zla, nego da bude vjeran Bogu. Stepinčev duh nije u politici i u zemaljskim ciljevima, nego – u Bogu. Zbog toga je morao živjeti napetost sa svim totalitarističkim režimima i ideologijama, koje se uvijek bore ponajprije protiv Boga, koje su i bezbožne i protubožne.“
Tumačeći drugi dio Marijina hvalospjeva u kojem se ističe velika djela koja su ponajprije u dobroti, u milosrđu prema onima koji Boga ljube, koji se pouzdaju u njega i njegovu riječ, odnosno – rečeno biblijskim jezikom – prema onima „koji se boje Boga“, Kardinal je upozorio da je „temeljni grijeh oholost i đavao tim grijehom želi ljude zarobiti u umišljenost da su sami sebi dostatni, da ne mare ni za Boga, ni za druge. Odatle dolaze ne samo ružne riječi i psovke na Boga, pogrđivanje vjere i vjernika, nego i izbacivanje Boga iz društvenoga života. Time se oslabljuje zajedništvo i narušavaju se međuljudski odnosi. Ali, baš ono što je glavna zadaća đavla – da rasprši, da razori zajedništvo – događa se oholima: raspršeni su, kako naviješta Evanđelje.“
Govoreći o mnogobrojnim plodovima milosti od proglašenja kardinala Stepinca blaženim, Kardinal je naveo: „Dovoljno je zaustaviti se u zagrebačkoj katedrali pokraj Blaženikova groba i promatrati: neprestane procesije, molitve u sabranosti, posebno mladih vjernika, djevojaka i mladića, domaćih i stranaca, a zatim redovito ispovijedanje u našoj prvostolnici. Stoga vjerujemo da će Gospodin u konačnici još snažnije pokazati uzvišenost Blaženikove poniznosti. (…) Služba blaženog Alojzija se nastavlja: bio je neumoran dok je aktivno obavljao pastirsku službu, postao je moćniji po trpljenju u zatvoru i zatočeništvu, a nakon smrti ostaje Alojzije Stepinac veliki naš zagovornik kod Boga.“
Istaknuvši da se Marijina pjesma hvale zaključuje razmatranjem o Božjoj vjernosti i njegovu prihvaćanju svoga naroda, Kardinal je pozvao da se ugledamo u Mariju koja nas uči da ne zaboravimo spomen na Božju prisutnost u povijesti našega naroda: „U spomenu prepoznaje se Božja novost, zahvati Božjega Duha, plodovi svetosti, ali i pokušaji da se narod prevari i odvuče na stranputicu.“
Svoju homiliju Kardinal je završio pozivom vjernicima na molitvu: „I mi danas molimo za sve potrebe ljudi i narodâ svijeta, za toliko narušeni mir u svijetu, za našu domovinu Hrvatsku, za plodnost zemlje koju nam je Bog dao. Molimo posebno za naše poljoprivrednike, za zaštitu proizvođača i potrošača, za hrabrost i ustrajnost odgovornih da zaštite malog hrvatskog čovjeka od nemilosrdnog nasilja diktature tržišta. (…) Braćo i sestre u Kristu, kao zagrebački nadbiskup, s ovog povijesnog prostora beatifikacije, danas s ponosom ističem: blaženi Alojzije je veliki hvalospjev svetosti, ispjevan hrvatskom dušom, koji odzvanja cijelom Crkvom, a razumije ga i lako ga prepoznaje srce čovjeka.“
http://www.zg-nadbiskupija.hr/mobile.aspx?id=24720
Svima od srca čestitamo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo!
Ljeto u Domovini: Gospa Ilačka
Na samom istoku Lijepe Naše, na granici Slavonije i Srijema, uz prugu Vinkovci – Šid, malo je selo Ilača, srijemski Lurd. Drevno je to hodočasničko mjesto u Đakovačkoj biskupiji. Kroz stoljeća su brojni vjernici hodočastili Gospi Ilačkoj, a glavno hodočašće je za blagdan Velike Gospe. Godine 1865. vodeći blago na pašu kolskim putem što je iz Ilače vodio u Nijemce, seljak Petar Lazin opazio je po sredini puta vodu kako teče, iako kiša nije padala. Raskopavši malo sa štapom po mjestu gdje je bilo najviše vode, provro je debeli mlaz vode. Od tada izvor nije presušio.
Iste je večeri, u prvom snu, mladić Đuka Ambrušević vidio Blaženu Djevicu Mariju, s djetetom u ruci, bijelom krunom na glavi i odjevenoj u bijelo i plavo ruho. Rekla mu je kako je novi izvor njezin te da neka ga ogradi, da se na njemu ne bi napajalo blago. Od straha se probudivši, Đuka je kraj kreveta vidio isti onaj Lik iz sna, koji je uskoro nestao. Čvrsto uvjeren u svoj san, ogradio je Gospin izvor, Ilačku vodicu, za koju se uskoro pročulo da su bolesnici, koji su u njoj prali oči i rane, ozdravljali te su počela i prva hodočašća.
Na Malu Gospu iste godine Gospa se nekoliko puta ukazala na izvoru. Ilačka vodica svojim se svojstvima ne ne razlikuje se od obične vode stoga se sva ozdravljenja pripisuju Gospinu zagovoru. Godinu dana nakon ukazanja, 1866., izgrađena je manja kapelica, ali je već sljedeće godine započeto s gradnjom veće crkve, koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Od tada je Ilača mjesto hodočašća i ujedinjenja u vjeri tisuća Hrvata, Rusina, Nijemaca i Mađara koji žive na tom području. Nažalost, niti ovaj simbol hrvatske vjere i štovanja Blažene Djevice Marije nije bio pošteđen ratnih razaranja,. 24. rujna 1991. g. crkva Gospe Ilačke srušena je tenkovima. Nakon teških godina prognanstva osvanuo je dan povratka, župski život se normalizirao, a hodočašća su opet oživjela.
Oj Ilačo, ni po čemu znana,
Od Boga si višnjeg odabrana!
Ilačka je Djeva
Dika cijelog Srijema.
#LjetouDomovini
Naša Predsjednica nalazi se u posjetu Australiji i Novom Zelandu, gdje se susrela i s našim iseljenicima.
Danas je spomendan svetoga Maksimilijana Kolbea, svećenika, redovnika i mučenika, koji je svoj život položio u nacističkom logoru Auschwitz.
Predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović boravi u posjetu Australiji i Novom Zelandu. Danas se u Sydneyu susrela s našim iseljenicima u Hrvatskom katoličkom centru St Nikola Tavelic Church, Croatian Catholic Centre, St Johns Park i u Hrvatskom klubu Kralj Tomislav.
#DevetnaestaNedjeljaKrozGodinuA #ŽivoVrelo
Iz Evanđelja po Mateju:
Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!«
I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga
i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
http://www.hilp.hr/zivo-vrelo/otajstvo-i-zbilja/devetnaesta-nedjelja-kroz-godinu-932.html
Ljeto u Domovini: Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavilića u Šibeniku
Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavilića u Šibeniku jedno je od najpopularnijih svetišta na dalmatinskoj obali. Samostan i crkva u sklopu svetišta posvećeni su svetom Frani. Crkva sv. Frane podignuta je u drugoj polovici 14. stoljeća na krajnjem jugoistočnom dijelu povijesne gradske jezgre. Crkva predstavlja prostranu jednobrodnu gotičku građevinu bez arhitektonskih dekorativnih elemenata. U 15. stoljeću na sjevernoj strani dograđena je kapela sv. Križa i preuređen je prezbiterij sa svetištem. Na pročelju crkve je glavni ulaz s kamenim okvirom gotičkog oblika, a u luneti se vide ostatci fresco slikarije iz 14. stoljeća.
Papa Ivan XXII. u Avignonu 20. prosinca 1321. dopušta šibenskoj maloj braći da prime od građana i vlasti zemljište za izgradnju novog samostana i crkve. Tih godina u gradu je podignut skroman samostan i crkvica sv. Mihaela arhanđela, koja je potkraj 14. stoljeća (1384. ili čak i nešto ranije, 1361. godine) zamijenjena novom crkvom, ovaj put posvećenom sv. Franji Asiškom.
U sklopu arhitektonskog kompleksa šibenskih franjevaca-konventualaca s južne strane crkve nalazi se samostan koji datira iz 14. stoljeća budući da su se stoljećima skupljale kulturno-povijesne umjetničke vrijednosti samostan danas predstavlja mjesto na kojemu je pohranjen velik dio spomeničke baštine grada. Samostanska knjižnica ističe se zbirkom od 140 inkunabula te zbirkom rukopisnih kodeksa. Tu se nalazi i “Šibenska molitva”, jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i književnih spomenika, napisan latinicom oko 1375. godine.
#LjetouDomovini