VIERZEHNHEILIGEN KOD BAMBERGA (I.)
Pastoralni skup o sakramentu bolesničkog pomazanja
„Sakrament bolesničkog pomatzanja“ – tema je godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika iz Zapadne Europe, koji se održava od ponedjeljka 9. do četvrtka 12. listopada u Kući za daljnja usavršavanja Nadbiskupije Bamberg u Vierzenheiligenu kod Bamberga, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni.
Skup je započeo u utorak, 10. rujna molitvom i zazivom Duha Svetoga. Sudionike, kojih je bilo oko sedamdeset iz više zemalja Zapadne Europe (Njemačka, Švicarska, Francuska, Švedska i Austrija), pozdravio je u ime organizatora delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina. Na skupu sudjeluje i predsjednik Vijeća HBK i BKBiH za hrvatsku inozemnu pastvu pomoćni sarajevski biskup mons. dr. Pero Susar, kao i delegat za hrvatsku pastvu za Francusku, zemlje Beleluxa, Veliku Britaniju i Irsku, voditelj HKM Nica u Francuskoj vlč. Stjepan Čukman. Delegat vlč. Ivica Komadina je izrazio radost zajedništva i međusobnog susreta u promimišljanju o izazovnoj temi sakramenta bolesničkog pomazanja. Ujedno je prenio pozdrave ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislava Markića koji je na sustetu hrvatskih pastoralnih djelatnika u Kanadi i Americi. „Imamo sve više starijih osoba prvog naraštaja u Zapadnoj Europi, ljudi koji su po domovina za starije i nemoćne, koji žive od socijalne pomoći osamljeni, pa smo smatrali kako je prikladno da ovom sakramentu posvetimo više pozornosti.
Mons. Pero Sudar je, prenoseći pozdrave ravnatelja vlč. dr. Markića, u toj prilici izrazio radost sudjelovanja na tom susretu i kao svjedočanstvo domovinske Crkve da joj je stalo do Hrvata katolika u inozemstvu. „Domovinskoj Crkvi, biskupima, svećenicima i narodu je stalo do onoga što što vi radite, a to je da pomažete da se naš svijet ne izgubi u inozmestvu u duhovnom smislu, ali i da na prekine osjećajnu i realnu vezu s domovinom“, istaknuo je izrazivši zabrinutost sa stanjem u domovini i odlaskom iz nje velikog broja ljudi. Kazao je ujedno kako je dragocijena tema skupa o sakramentu bolesničkog pomazanja te je zaželio da skup dobro uspije u ozračju duhovne i međusobne povezanosti. „Svi smo mi na istom djelu Božjeg ljubavi prema čovjeku i ostvarenju njegova kraljevstva u čovjeku.“
U prijepodnevno dijelu skupa toga dana održana su dva predavanja. Prof. dr. Ivan Karlić s KBF-a u Zagrebo održao je predavanje o povijesti sakramenta bolesničkog pomazanja i koncilskom učenju, a doc. dr. s. Valerija Kovač s KBF-a u Zagrebu održala je predavanje o zdravlju, bolesti i ozdravljenju u Bibliji. Pritom je dr. Karlić u predavanju nastojao približiti zadanu tematiku na način da bude tumačenje i svojevrsna nadogradnja na ono što već znamo i što čitamo o ovom sakramentu, bilo u samom Katekizmu, bilo u nekim drugim izvorima.
„Isus Krist je ustanovio i sakrament bolesničkog pomazanja, htijući tako pokazati da nikada nikoga ne ostavlja prepuštena samom sebi, pa ni u bolesti, ni u smrti. Evanđelja često govore o Isusu kao iscjelitelju bolesnih. Poslavši učenike da idu propovijedati, Isus im izrijekom kaže: U ime ćete moje…na nemoćnike ruke polagati i bit će im dobro. Bolesničko se pomazanje u predaji Crkve susreće od najstarijih vremena, ali iz prvih stoljeća Crkve baš i nema puno izvora koji bi naširoko tumačili ovaj sakrament. Ostala su ponajviše pisana svjedočanstva o blagoslovu bolesničkog ulja. Najstariji tekst o uporabi blagoslovljenog ulja nalazi se u Traditio apostolica (218. g.) sv. Hipolita. Tu se donosi i formula blagoslova ulja, koja ističe oralnu uporabu ulja te ozdravljenje i okrjepu kao učinke pomazanja. Sredinom IV. st. nastao je spis koji govori o biskupovu blagoslovu ulja, a odnosi se na sve bolesti te uključuje i duhovne učinke milosti: oproštenja grijeha i istjerivanje demona, dakle cjelovito ozdravljenje. O takvim duhovnim učincima pisali su nešto ranije Origen te Ivan Zlatousti, Grgur Nazijanski i Ćiril Aleksandrijski. U VI. st. Cezarije iz Arlesa (južna Francuska) također piše o sakramentu bolesničkog pomazanja; njegovi govori su usmjereni protiv magijskih poganskih obreda za ozdravljenje te predlaže vjernicima pomazanje kao spasonosni vjernički čin; kao učinke pomazanja, uz tjelesno ozdravljenje, Cezarije ističe i opraštanje grijeha, ali samo pomazanje ne povezuje sa smrću (skorom ili ne). U doba skolastike i velikih skolastičkih teologa u sakramentu bolesničkog pomazanja više se gleda duhovni lijek kojemu pridolazi, ako je korisno za dušu, tjelesno ozdravljenje. Dakle, gotovo sva pozornost usmjerena je na oproštenje grijeha po ovom sakramentu, koji u tom slučaju predstavlja „zadnje čišćenje duše“ te se podjeljuje samo in extremis, tj. samo umirućima, od čega i naziv sakramenta extrema unctio – posljednja pomast. Skolastički teolozi tumače da djelitelji ovog sakramenta trebaju biti samo svećenici, ne vjernici laici, a pomazuje se više čovjekovih osjetila (od dva do čak petnaest), jer su osjetila „sredstva pomoću kojih se griješi“. Tridentski sabor (1545.-1563.) dao je odgovore na osporavanja sakramenta bolesničkog pomazanja od strane protestantskog pokreta koji je izričito nijekao ovaj sakrament, a kao razlog se navodi da ga nije ustanovio Isus Krist nego Crkva. Sabor je svečano proglasio (1551.) tekst o sakramentu posljednjeg pomazanja; naziva ga i sakrament umirućih (ili izlazećih), a rabi i pojam bolesničko pomazanje. Nauk Tridentskog sabora kao da je stoljećima zaustavio promišljanja o sakramentu bolesničkog pomazanja, sve do prošlog stoljeća i tzv. liturgijske obnove (prva polovica XX. st.). Drugi vatikanski sabor govori o bolesničkom pomazanju u više svojih dokumenata; preporučuje promjenu naziva: od posljednjeg pomazanja na prikladniji naziv bolesničko pomazanje. Izričito se kaže da sakrament nije namijenjen samo umirućima, nego svim bolesnima. U duhu preporuka Drugoga vatikanskog sabora papa Pavao VI. objavio je Apostolsku konstituciju Sveto bolesničko pomazanje (Sacram unctionem infirmorum), kojom se preuređuje središnji dio sakramentalnog čina bolesničkog pomazanja, te novi obrednik za slavljenje sakramenta bolesničkog pomazanja, Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesnike“, istaknuo je.
Dr. s. Valerija Kovač u svom je predavanju kazala da bi se govorilo o zdravlju, bolesti i ozdravljenju u Bibliji, potrebno je najprije podsjetiti se na nekoliko značajki biblijske antropologije. Biblija polazi od toga da je čovjek Božje stvorenje i da je u trajnom, dijaloškom odnosu sa svojim Stvoriteljem, s drugim ljudima i sa svim stvorenjima. „Kao Božje stvorenje čovjek ima izvanredno dostojanstvo, jer je slika Božja, ali je istodobno prolazan i smrtan te podložan grijehu. Biblija govori o konkretnom čovjeku i njegovim životnim situacijama, koje su satkane i od bolesti i ozdravljenja. Prevladavajući je pogled na te stvarnosti teološki, a ne medicinski. Bolest i zdravlje obuhvaćaju čitava čovjeka i njegove egzistencijalne odnose te posebno odnos s Bogom. Različiti su uzroci bolesti: ona može dolaziti od zlih duhova, može biti posljedica grijeha ili pak poslana od Boga. Ozdravljenje je prvenstveno Božje djelo. Isusova ozdravljenja nemaju svrhu samo fizički povratak zdravlja bolesniku, nego su znak ovozemaljske prisutnosti eshatološkoga spasenja koje je u konačnici Božji dar. Briga za bolesne od početka je bitni dio kršćanskoga nasljedovanja Isusa Krista te se tijekom povijesti razvijala u svoje institucionalizirane oblike. Bolest i zdravlje su se povezivali i s čovjekovom duhovnom dimenzijom i eshatološkim spasenjem, pa se uz medicinsko liječenje jak naglasak stavljao i na crkveno-liturgijske oblike skrbi za bolesnike“, istaknula je.
U popodnevnim satima toga dana dr. Karlić će održati predavanje o teološko-pastoralnom razumijevanju sakramenta bolesničkog pomazanja. U večernjim satima bit će pokorničko boslužje, sv. misa i večernja.
Tekst i snimka: Adolf Polegubić