Zanimljivo svjedočanstvo o životu naših iseljenika s početka 20. stoljeća donosi nekadašnji župnik Male Soline mons. Juraj Jerneić:
PISANO IZ AMERIKE – DAVNO – ISKRENO – POBOŽNO
Iz župe Mala Soline (gdje sam bio župnik od 1987. do 1998. godine) Stanko Bartolić pisao je pismo svojoj ženi davne 1900. godine.
“Hvaljen Isus i Marija! Stelton, Nord Amerika, dne 2. oktobra 1900.
Draga moja ženo! Da ti znaš kako ja ovdje služim, ti bi sve kod kuće prodala, prodala pa bi me kući odpremila – ako za me mariš. Ja ovdje neznam kad ću glavu izgubiti. Kad god idem u fabriku, onda moj atres (adresu opaska prepisivača) ostavim, da oni koji ostanu živi budu znali moji sirotinji pisati. Samo ja uvijek kunem onu uru i onaj čas, kad sam u Ameriku pošao, gdje ja tužan svoju krv pijem. Bolje je kod kuće travu pasti, nego iti u Ameriku. Amerika je prokleta zemlja i silno će naše ljude požderati. Naš je brat Janko Kaurić iz Vel. Soline poginuo vozeć zemlju u vagon tačkama, pa je pao na štreku i u njem nešto puklo i bolovao mjesec dana, onda je umro. Svi smo mu išli na sprovod. Tako naši ljudi pogiblju svaki dan po jedan.
Draga ženo, da me vidiš sada, kako sam mršav, a brki izgoreli od ognja gdje se željezo tali! Bila me i ruka zaboljela pa nisam mjesec dana mogao raditi, već sam mislio da ću bez ruke ostati, ali mili Bog dao pa je sada opet dobro i mogu raditi. Ja mislim da i ti na me misliš i Bogu se pomoliš za moje zdravlje. Ja sam vas troje ostavio kao troje pilića i otišao od kuće, da se nisam nikad ogledao od muke do Zagreba. Kad sam pošao iz Zagreba pa do Beča, nisam vidio ni neba ni zemlje od teškog plača. Tužno li je srce moje na sve vieke! Šaljem ti 100 kruna za odjeću djeci i tebi, onda za drva i da 30 forinti odplatiš duga. Ako se djelo ne zatvori i Bog dragi dade života i zdravlje, opet ću poslati novaca za dug izplatiti, a onda, ako Bog da, doma i nikad više pomisliti na Ameriku!
Stanko Bartolić iz Male Soline”.
A danas crkva u Maloj Solini izgleda ovako: