CroExpress je jučer objavio razgovor s vlč. dr. Tomislavom Markićem, ravnateljem Došobrižništva za Hrvate u inozemstvu.
Autor: Francisko Pavljuk
Poštovani vlč. dr. Markić, molim Vas da se na početku ovog našeg razgovora predstavite našim čitateljima.
– Rođen sam 1969. godine u Zagrebu, studirao sam teologiju u Zagrebu i Beču, a 1995. zaređen sam za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Nakon ređenja sam između ostaloga bio nadbiskupski tajnik, tajnik pripremnoga razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika, za trajne đakone i za laike, ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu te župnik Župe Blažene Djevice Marije, Kraljice mira u zagrebačkim Granešinskim Novakima. U rujnu 2014. predsjednici Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine imenovali su me ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.
Krajem travnja u Zagrebu biti će obilježena 50. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i 50 godina organizirane pastoralne skrbi za hrvatske iseljenike. Recite nam, kakav je planiran program ovoga obilježavanja?
– Na posljednjoj sjednici Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu, kojemu je predsjednik biskup Pero Sudar, a kojega između ostalih čine područni delegati hrvatske inozemne pastve, dogovorili smo u ožujku prošle godine kako ćemo 50. obljetnicu Ravnateljstva obilježiti uz ovogodišnju sjednicu Vijeća. Tako se dogodilo da ćemo naš Jubilej slaviti 25. i 26. travnja ove godine, neposredno nakon naše godišnje sjednice. Inače kao povod ovome Jubileju uzimamo imenovanje prvoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji je bio imenovan 25. lipnja 1966. godine. To je bio vlč. Vladimir Vince, svećenik Prelature Opus Dei.
Središnje slavlje našega Jubileja bit će sveta Misa zahvalnica, koju će u zagrebačkoj prvostolnici u srijedu, 26. travnja s početkom u 19 sati predvoditi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s drugim hrvatskim biskupima, redovničkim poglavarima i svećenicima koji su služili ili još uvijek služe u hrvatskoj inozemnoj pastvi. Očekujemo i sudjelovanje vjernika, osobito povratnika, kao i onih koji u iseljeništvu imaju članove svoje obitelji ili rodbine.
Jubilej ćemo obilježiti i Znanstveno-stručnim skupom, koji će se održati 25. i 26. travnja ove godine u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu. Pokrovitelji Skupa su Hrvatska biskupska konferencije i Biskupska konferencije Bosne i Hercegovine, a suorganizatori su, uz Ravnateljstvo, Hrvatsko katoličko sveučilište i Katolički bogoslovni fakulteti Sveučilišta u Zagrebu i Univerziteta u Sarajevu.
Skup će imati tri dijela. U prvome dijelu pokušat ćemo rasvijetliti povijesni kontekst u kojemu je Ravnateljstvo nastalo i djelovalo u posljednjih 50 godina. Stoga će tu biti predavanja o povijesti hrvatskih migracija, djelovanju vlč. Vladimira Vincea, koji je poginuo u avionskoj nesreći u Južnoj Americi upravo vršeći svoju službu, zatim o tridesetogodišnjem vođenju Ravnateljstva od strane prelata Vladimira Stankovića, koji je u tijesnoj suradnji s kardinalom Franjom Kuharićem bio najveći promotor pastoralne skrbi među našim iseljenicima. Osvrnut ćemo se i na posljednjih 17 godina Ravnateljstva, u kojima su djelovali ravnatelji prof. dr. Pero Aračić, vlč. Pero Ivan Grgić, don Ante Kutleša, fra Josip Bebić pa sve do danas. Posebno predavanje bit će posvećeno zajedničkom Vijeću dviju biskupskih konferencija za hrvatsku inozemnu pastvu, koje je neposredno nadređeno Ravnateljstvu, a koje djeluje od 1969. godine.
U drugome dijelu Skupa bit će riječi o našem dušobrižništvu za iseljenike po regijama. Naša je inozemna pastva organizirana u 10 područja: Slovenija, Austrija, Švicarska, Njemačka, Skandinavija, Zapadna Europa, Kanada, Sjedinjene Američke Države, Južna Amerika i Oceanija, a imamo i jednu misiju na afričkom kontinentu u Johannesburgu. Svako će od tih područja biti predstavljeno posebnim predavanjem, u kojemu će biti istaknuta specifična povijest, sadašnjost i pogled u budućnost.
Posljednji dio Skupa posvećen je aktualnim izazovima hrvatske inozemne pastve pa će biti govora o identitetu naših iseljenika, novom valu iseljavanja iz Domovine, opravdanosti i smislu hrvatske inozemne pastve, a bit će priređen i okrugli stol na temu povratka u Domovinu. U utorak, 25. travnja u 19.30 bit će održana filmska akademija pod naslovom: Hrvatska Radiotelevizija u očuvanju identiteta hrvatskih katolika u dijaspori.
Kao uvod u proslavu Jubileja u ponedjeljak, 24. travnja u 19.30 bit će predstavljena nedavno objavljena knjiga dr. Adolfa Polegubića: “Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj”.
Recite nam koliko u brojkama danas u svijetu postoji Hrvatskih katoličkih misija, te koliko svećenika, redovnika, redovnica, trajnih đakona i pastoralnih suradnika i suradnica djeluje u njima? Da li nam možete reći tu brojku posebno za Njemačku, Austriju i Švicarsku?
– Danas u cijelome svijetu djeluje ukupno 187 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara. U njima djeluje ukupno 197 svećenika, od kojih su 63 dijecezanska, a 134 redovnička. Nadalje tu je 7 trajnih đakona, 50 redovnica te 43 pastoralna suradnika i suradnica laika, kao i 46 tajnika i tajnica.
U Njemačkoj je najviše naših misija i zajednica, ukupno 96. U njima djeluje i najveći broj svećenika, njih ukupno 87, zatim 4 trajna đakona, 22 časne sestre, 29 pastoralnih suradnika i suradnica te 45 tajnica i tajnika. U Austriji je osam misija, 14 svećenika, 1 trajni đakon, 4 časne sestre i 4 pastoralnih suradnika laika. U Švicarskoj je 12 misija, 14 svećenika, tri časne sestre i 8 pastoralnih suradnika.
Nedavno se i u Irskoj otvorila još jedna Hrvatska katolička misija. Recite nam nešto o tome.
– U Dublinu je stalno od prošle jeseni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Josip Levaković. Njega je za dušobrižnika hrvatskih katolika u Dublinu imenovao dublinski nadbiskup mons. Diarmuid Martin. Prije toga dolazio je u Dublin godinu i pol jednom mjesečno naš misionar iz Londona fra Ljubomir Šimunović te započeo okupljanje brojnih mladih hrvatskih katolika, koji su svoju budućnost potražili u Irskoj. Sada se u Dublinu već neko vrijeme okuplja lijepa mlada zajednica u karmelićanskoj crkvi u centru Dublina.
Aktivnosti ove naše najmlađe misije u stalnom su porastu. Tako su nedavno imali i korizmenu duhovnu obnovu koju je predvodio rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima iz Rima preč. Bože Radoš, a veoma su aktivni i preko Facebook stranice Hrvatski katolici u Irskoj. O tome da se djelovanje misije u Dublinu širi i razvija, govori i podatak da će na uskrsni ponedjeljak misionar Levaković pohoditi i hrvatske katolike u gradu Corku.
Kakva je budućnost Hrvatskih katoličkih misija?
– Budućnost hrvatskih katoličkih misija je potrebna, jer i danas traje proces iseljevanja hrvatskih katolika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osobito u Njemačku i Irsku. Stoga je zadaća Ravnateljstva osigurati funkcioniranje naših župa i misija, gdje god je to potrebno i moguće. Nažalost, zbog manjka klera nismo u mogućnosti odgovoriti na sve potrebe i zahtjeve, ali gledamo intervenirati tamo gdje je najpotrebnije, kao što je to bilo npr. otvaranje nove prisutnosti u Irskoj, dok se neke stare prisutnosti polako gase, jer se ljudi s vremenom integriraju i u mjesnim crkvama na jeziku zemlje domaćina pronalaze svoju novu duhovnu Domovinu. Taj proces kod naših sunarodnjaka traje neobično dugo, što rado ističemo, tako da su neke naše hrvatske katoličke župe na sjevernoameričkom kontinentu starije od stotinu godina, a još uvijek djeluju te se u njima služe svete mise na hrvatskom jeziku.
Kako gledate na iseljavanje Hrvata u novije doba, a posebice mladih ljudi?
– Proces iseljavanja mladih ljudi, uz postojeći negativan demografski trend, dodatno je zabrinjavajući faktor za budućnost našega naroda. Pozivam sve odgovorne u društvu, politici, obrazovanju, kulturi, zdravstvu pa i nas u Crkvi, koliko je do nas, da se zauzmemo kako bi se taj trend okrenuo u trend povratka i kako bi svaki mladi čovjek u vlastitoj Domovini mogao vidjeti i ostvariti svoju budućnost i svoju sreću.
Bojim se da se taj trend iseljavanja još dodatno potiče neobjektivnim medijskim pisanjem i svojevrsnim reklamiranjem odlaska iz Domovine, a svoj dio odgovornosti za to snose i oni pojedinci koji se nekritički hvale i uljepšavaju svoju situaciju nakon odlaska u inozemstvo, ne uzimajući u obzir one prednosti koje su imali kod kuće, kao i razliku ne samo u zaradi, već i u troškovima koje sa sobom nosi samostalan život u stranom okruženju. Raduje nas uspjeh svakoga pojedinca, ali naši misionari na terenu mogu najbolje posvjedočiti s koliko se teškoća i izazova susreću oni koji bez dobre pripreme krenu tražiti svoju budućnost u inozemstvu.
U mnogim našim Hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj i Austriji djeluju trajni (stalni) đakoni. Recite nam – što je to trajni đakonat, koji u Hrvatskoj tek zaživljuje?
– Pa iz ranije iznesenih brojeva se vidi da broj trajnih đakona u hrvatskoj inozemnoj pastvi i nije tako visok, dok s druge strane u Zagrebačkoj nadbiskupiji npr. djeluje 15 trajnih đakona. Budući da sam više godina bio biskupski vikar za trajne đakone te pripremio za ređenje dva naraštaja s ukupno 20 trajnih đakona za Zagrebačku crkvenu pokrajinu, mogu iz vlastitoga iskustva posvjedočiti važnost ove službe. Nadam se da će u budućnosti i u našim misijama biti više mjesta i angažmana za njih.
Trajni đakoni imaju svoje posebno mjesto ne samo u liturgiji, gdje mogu krstiti, vjenčavati, imati sprovode, propovijedati, voditi službu riječi i drugo, već i u karitativnom angažmanu, koji je njima vlastiti. Mogu nadalje mnogo doprinijeti i u katehezi, radu s mladima, seniorima i obiteljima općenito. Zapravo je njihova služba jedno veliko obogaćenje za svaku zajednicu.
Što biste na kraju poručili našim hrvatskim iseljenicima diljem svijeta?
– Poručio bih im da budu podrška svojim svećenicima u hrvatskim katoličkim župama, misijama, zajednicama i centrima. Poručio bih im da prakticiraju i produbljuju svoju vjeru, da njeguju svoj katolički i hrvatski identitet te da ne smetnu s uma niti pomisao na mogući povratak u zemlju iz koje su došli oni ili njihovi preci. Raduju primjeri onih koji ostvare san o povratku. Neki to učine dok su još radno aktivni pa pomažu i svojim investicijama, poduzetnošću i novim idejama, a ima i onih koji to ostvare tek u mirovini pa svoju Domovinu i zavičaj obogate na taj način. A ponovno pozivam odgovorne u našoj zemlji da zakonima i na svaki drugi način pomognu našim iseljenicima u ostvarenju povratka.
12.04.2017.